Dan je bio prekrasan, pravi zimski, ne previše hladan, uz snijeg koji je lagano padao podsjećao je na slike iz djetinjstva kada smo bili posvuda samo ne u kući, a kada bismo napokon odlučili ući u kuću to je bilo zato što nije bilo komadića odjeće na nama koja je bila suha. Upravo to vrijeme odlučili smo provesti u prirodi u društvu onih koji svoj svaki slobodan trenutak nastoje iskoristiti za bijeg u prirodu, odlučili smo se podružiti sa lovcima lovačke družine Gomirje. Djelić ambijenta i ljepote šumskog predjela Cetin, kojeg lovci zovu Milino brdo, koji je to ime dobio vjerojatno po nekom Mili koji je bio vlasnik zemlje i šume na ovom predjelu, pokušali smo dočarati sa jednim videom snijegom i hladnoćom uspavane šume.
Dok je snijeg lagano padao lovci su se dogovarali na kojim će lokacijama pokušati nadmudriti divlje svinje koje se love u ovom dijelu godine. U tim dogovorima koji započinju još u lokalnom kafiću uz ispijanje prvih jutarnjih kava, neizbježno se dotiče i lovačkih priča iz prošlosti, kada se u društvu prepričavaju doživljaji i dogodovštine iz lovova na uvijek atraktivnu “crnu divljač”, kako se u lovačkom žargonu kaže za divlju svinju. Ima tu i poneka pošalica, a o tome kako će pojedini lovac ukrasiti svoju priču ovisi i doživljaj lova koji u svojim mislima na temelju tih priča stvaraju mladi i neiskusni lovci.
Inače, svaki će Vam pravi lovac reći kako je divlja svinja jedna od najopreznijih životinja u šumi, a dobro su poznate priče i o njezinoj inteligenciji koja uvijek iznova predstavlja izazov za lovce. Iako je trofejni vepar sa velikim kljovama ono o čemu mašta većina zaljubljenika u lov, i susret sa ostalim kategorijama, kao što su krmača sa prugastim mladima i nazimadi, predstavlja izuzetan doživljaj upravo zbog izuzetne brzine i okretnosti koje ta vrsta divljači pokazuje kada je uplašena.
Nakon što su se popile kave i ispričale sve priče i nakon što su došli i oni koji vole duže spavati nedjeljom, ekipa je sjela u automobile i telefoni su počeli zvoniti. Naime, sat vremena nije bio dovoljan da se uz aktualne događaje, pokoju pošalicu i zafrkanciju dogovori i lokacija u lovištu na kojoj će se obaviti današnji lov. Ali to valjda treba biti tako, to je kažu već postao dio tradicije! Nakon kraće vožnje stižemo do rampe koja označava da ulazimo u dio lovišta koji je pod nadzorom vlasnika šume, a lovci se kao uredni lovoovlaštenici, odnosno oni koji su kupili pravo gospodarenja sa divljači na tom dijelu šume, pridržavaju pravila da rampe moraju biti zaključane pa je takvu i ostavljamo iza sebe. Svježi snijeg koji je te noći napadao otkriva tragove šumskih stanovnika, od kojih su najčešće srne, ali ima tu i pokoji jelenski trag. Lisice i ostali grabežljivci su također aktivne, a nije rijedak susret i sa tragovima medvjeda i vuka koji se sve češće pojavljuju na ovom terenu. Lovci komentiraju tragove i sa pažnjom gledaju nebi li na cesti ugledali tragove divljih svinja, što bi značilo da su tragovi i njihovo prisustvo relativno svježi a divlje svinje u blizini.
Sa nama je i Nater, mlada oštrodlaka jazavčarka koju od mila zovemo Nata i koja se još uči lovu na divlju svinju. Pošto je snijeg malen, neće joj predstavljati problem da se kreće lovištem i pokuša otkriti gdje su divlje svinje odlučile provesti dnevni odmor. Rasporedili smo se duž šumskog puta ili vlake koja služi za kretanje šumarskih strojeva za izvlačenje trupaca, a sa druge strane je krenula ekipa koja je vodila Natu.
Tek kad stanete na svoje mjesto, koje lovci nazivaju Štand i kad uključite na najjače sva svoja osjetila, možete uživati u svim zvukovima šume i spokoju koji u njoj vlada kada pada snijeg. Ako ste dobro obučeni i ako ne stojite na nekom isuviše vjetrovitom i mokrom mjestu, možete doista uživati u svojevrsnoj meditaciji, u kojoj je nagrada svaki šum koji analizirate i za koji se nadate da ga je proizvela neka od životinja koje su uplašene ljudskim prisustvom u šumi. Ako imate sreću da vidite srnu, jelena, divlju svinju ili neku od drugih životinja, uzbuđenje je na vrhuncu. Samo oni koji su prave lovačke sreće doći će u priliku da odstrijele divljač koja se lovi i na taj način steknu vrijedan trofej i uspomenu.
I dok ste tako udubljeni u razmišljanje i analiziranje svega oko sebe, odjednom začujete pucanj! Nakon toga tišina i mir, čini vam se da još bolje čujete i osjetite sve oko sebe. Ubrzo mobiteli počinju vibrirati i poruke sa pitanjima “tko je pucao” počinju pristizati. Nema odgovora. Razmišljate što se moglo dogoditi, tko je pucao, jeli lovac do vas ili onaj koji vodi psa. Minute prolaze sporo, dok u jednom trenutku ne ugledate lovca kako vam se približava sa uvijek istim pitanjem “jesi vidio šta”. Polagano krećete putem prema cesti na kojoj se susrećete sa lovcima koji se već nalaze tamo. Saznajete da je jedan lovac promrzao i već krenuo kući. Izlazi i ekipa koja je vodila psa te se prepričava susret sa veprom. Dejan koji je vodio psa naišao je na vepra kojeg je Nata dignula iz borića u kojima je ležao. On je samo stignuo uzviknuti lovcu do sebe “Iko, pazi vepar”. Nakon toga je uslijedio hitac i promašaj! Nažalost divljač je bila prebrza i preokretna, i kako to često biva izneneadila je lovce koji su joj prilazili ususret.
Nakon kraće analize i razgovora o tome kamo je vepar krenuo, i kako je bilo moguće da ga lovci u blizini nisu vidjeli jer je “išao ravno na njih”, društvo se polagano razilazi. Dejan ima obaveze i mora kući, a ostatak družine je podosta mokar i sada već gladan te odluka pada da je sa lovom za danas dosta. Uzbuđenja je bilo i previše.
Lov je možda završio ali druženje nije. Jedan od ljepših dijelova upravo je započinjao. Brz dogovor gdje idemo, odluka je pala na predio iznad Zelića, u zaklon jelove i smrekove šume gdje ima dosta suhog drveta za potpalu vatre. Brzo se organiziramo, svako ima neki zadatak. I dok jedni prikupljaju drva za potpalu i pale vatru, druga ekipa iz bunkera automobila vadi suhomesnate domaće delicije, kobasice i špek. Suhe jelove grančice se uz obilje dima brzo pale i razgorijevaju i polagano se na vatru dodaju sve veći komadi suhog i polusuhog drveta kojega u okolini ima u izobilju. Ubrzo se pokazuje da je slanina glavni sastojak lovačke trpeze. Na nabrzinu odsječene i zašiljene štapove nabijamo narezanu slaninu koja ubrzo u dodiru sa toplinom vatre počinje cvrčati i topiti se. Jedan od veterana Boro ne dopušta da se masnoća otopljene slanine baca i brzo ispod nje podmeće komade kruha koji se onako masni i zapečeni dijele među lovcima.
Osim za pripremu hrane vatra koja sve bolje grije koristi se i za sušenje odjeće onih koji su se provlačili kroz gusto raslinje i na koje se je obrušavao svježi snijeg sa grana. Iko i Boro su najviše pokisli te se i guraju najbliže vatri. Iako smo umorni i mokri sa lica nam se ne miče osmjeh. Još kad se prepečena slanina počela dijeliti ukrug a netko je odnekud izvukao nešto vina i mineralne ugođaj je bio potpun. Ponovno se priča o vepru i načinu i brzini kojom je iznenadio lovce. Ali se priča ubrzo širi i na aktualnosti vezane uz funkcioniranje lovačkog društva, na stvari koje ne funkcioniraju na najbolji način i prijedloge kako poboljšati stanje.
I dok se lovci uz priču, zalogaj i kapljicu sve više opuštaju i dan prilazi kraju, iako pred kraj zima je još uvijek tu, a zimi su dani kratki. Nakon brzog pospremanja iza sebe, jer šuma mora ostati čista, lovci polako ulaze u automobile i izlaze iz šume. Svatko je na izlaznoj rampi već u nekom svom filmu, Goran mora u Rijeku, Boro ima svog nekog posla, Iko je u mislima već u Istri i nitko više ne misli na vepra i ljepotu šume i divlje prirode koju ostavljamo za sobom. A kasnije te večeri ono naše zamišljeno prase ponovno dolazi pred lovačke kamere, podiže glavu u vis i gleda u zvijezde. Dok hladnoća steže snijegom i ledom okovanu šumu, naše sada već i šire poznato prase gleda u nebo kao da traži neku određenu zvijezdu. Možda se je prejelo večer prije, možda je ostalo bez društva, a možda samo voli uzdignutom njuškom istraživati okolinu. Ili je nešto drugo u pitanju što mi ljudi još ne možemo dokučiti. Uglavnom kako bilo da bilo, ipak se čini da je dan bio savršen, lovci su zadovoljni a prase je ostalo zamišljeno i sretno!