Povijesni pečat gomirske Općine
Iako se o povjesno važnom dokumentu koji je ozakonio pravo gomiraca na zemljište na koje su doseljeni ne razmišlja prečesto ili uopće na način da su oni zapravo tim dokumentom postali slobodni seljaci dok su u to vrijeme vladali feudalni odnosi između zemljoposjednika i onih koji su zemlju obrađivali, mi ćemo u današnjoj priči pokazati kako je zapravo taj mukotrpni proces bio revolucinaran za ono doba. Iz priče je također vidljivo i sa koliko su pažnje nekadašnji gomirci pristupali borbi za svoja statusna prava. Danas takvu upornost nažalost sve rjeđe viđamo kada govorimo o djelovanju unutar i prema institucijama javne vlasti. Uživajte u čitanju!
Gomirje 1776.g.
Zemljišni spor između Frankopana i vojnih vlasti koje su zastupale interese Gomiraca započeo odmah po obnovi naselja, trajao je sve do sredine 17. stoljeća. Do prvog značajnijeg pomaka u pregovorima došlo je tek 1632. godine kada su Frankopani pristali na otkupnu svotu od 10 000 forinti ali pod uvjetom da u granice posjeda koji bi se ovim ugovorom prepustio Gomircima ne uđu šume i pašnjaci predjela Cetin (između Gomirja i Kamenskog), tvrdeći da čitav Cetin pripada vlastelinstvu Bosiljevo. Istodobno, Gomirci su pristali na otkupnu cijenu no inzistirali su i na pravu na ispašu u području brda Cetin. Komisija je prije konačnog dogovora obišla cijelo područje Gomirskog, Vrbovskog i Moravica te odredila međe prema frankopanskom vlastelinstvu. Predloženo područje koje bi se dodijelilo Gomircima obuhvaćalo je područje od sela Gornji Lazi i Bukovog Vrha na zapadu, do Radigojne i brda Okrugljak na sjever, potom na istok do Lovnika te rijekom Dobrom i Vitunjčicom do Malog Kleka. Na taj način Gomirci bi ostali bez svih pašnjaka istočno od rijeke Dobre, uključujući Cetin i Kamensko koji bi ostali vlastelinstvu Bosiljevo ali su dobili prostrane posjede zapadno od Gomirja koji su dosezali sve do Mrkoplja. Tom prilikom utvrđeno je da se na spornom području nalazi 52 vlaške kuće od kojih je 20 bilo u Gomirju, 20 u Moravicama te 12 u Vrbovskom. Komisija je tvrdila da su pašnjaci i livade oko Kamenskog i Cetina mnogo potrebniji stanovnicima vlastelinstva Bosiljevo čiji podanici tamo sijeku drva i napasaju stoku a da Vlasi iz spomenutih triju naselja imaju dosta pašnjaka oko svojih sela. O tome svjedoči zapis s prijedlogom ugovora od 30. rujna 1632. godine koji su sastavili kraljevi povjerenici Ivan Verneg i Ivan Somogji. Na te uvjete Gomirci nisu pristali pa do sporazuma nije došlo. Situacija se još više zaoštrila nakon što je 1630. Vlasima u Varaždinskoj krajini Ferdinand zagarantirao slobodni status posebnom ispravom poznatom kao Vlaški statut (Statuta Valachorum).
Karta Gorskog kotara iz 1600.g.
Do konačnog rješenja polustoljetnog pitanja statusa Vlaha u gomirskom kraju došlo je tek 1657. godine. Temelj sporazuma bio je prijedlog ugovora iz 1632. godine uz određene kompromise s obje strane. Gomirci su dobili pravo na ispašu stoke u Kamenskom te dijelu Cetina ali su se morali odreći prava na korištenje šuma. Konačna svota otkupnine za koju su Frankopani prodali zemljište Gomircima iznosila je 15 000 forinti. Tako sklopljen ugovor potpisan u Ogulinu 13. srpnja 1657. potvrdio je car Leopold 8. ožujka 1659. te ponovno 19. listopada 1660. godine. Kao potpisnici ugovora osim cara Leopolda nalaze se grof Herbart Auersperg, Johann Adre Zehentner, Juraj Frankopan, Milovan Vučinić (Millovan Vtschinitsch) kao vojvoda Modruški, dok je u ime Gomiraca ugovor potpisao Nikola Dokmanović, knez Gomirski (Nicola Dockmanovitsch, knez zu Goymerye). Istu povelju potvrdio je i car Karlo VI godine 1727. te carica Marija Terezija 1759. godine. Tim ugovorom Vlasi u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama konačno su ostvarili svoj status slobodnih krajišnika koji im je obećan još pri doseljavanju u njihovu novu postojbinu. Iako su Gomirci prema ugovoru formalno bili zakupnici zemlje na neodređeno vrijeme, u stvarnosti oni su bili njezini pravi vlasnici jer im je ugovor osiguravao pravo neograničenog raspolaganja sa zemljom. Takva je formulacija bila ustupak Frankopanima no ona u stvarnosti nije ograničavala pravo vlasništva nad zemljom koji su dobili Gomirci. Vlasi na gomirskom području time su došli u pravno povoljniji položaj nego ostali slobodni seljaci na području Vojne krajine. Naime, budući da su Gomirci sami sakupili sredstva kojima su otkupili zemljišta, vojna uprava na primjer nije mogla bez njihove suglasnosti naseljavati druge migrante na njihovo područje. Nakon potvrđivanja njihovih povlastica 1657., Gomirci su zajedno s predstavnicima susjednih valstelinstava (Severinsko i Brodsko), 1660. godine ustanovili svoje međe koje su bile opisane u posebnom dokumentu te ovjerena od svih predstavnika.
U vrijeme kada Gomirci otkupljuju svoje zemljište i manastir Gomirje prvi puta stječe značajni zemljišni posjed. Naime, do tada je manastir imao malo zemlje no diobom kupljenog zemljišta manastir stječe posjed od 415 i 1/3 jutara zemlje. Poznato je da je dio zemljišta manastir kupio i od nekog Dmitra a potom je Janko Mamula poklonio manastiru 8 jutara svoje zemlje. Kasnije je posjed umnožavao naknadnim darovanjima zahvalnih vjernika pa se posjed širio i na područja daleko izvan gomirskog kraja. Tako je uz Gomirce i gomirski manastir tijekom 17. stoljeća postao značajni posjednik zemlje što će dodatno doprinijeti očuvanju gomirske samouprave te štititi Gomirce od uplitanja vojnokrajiških vlasti u njihov svakodnevni život .
Manastir Gomirje 1910.g.
Kao slobodna krajiška općina Gomirje je dobilo i Statut kojim su uređena njegova samouprava te izbor vlastitog sudbenog vijeća. Prema Statutu od 19. listopada 1660. donesena je slijedeća uredba: stanovnici Gomirja izabiru četiri suca od kojih 2 moraju biti Vlasi (Srbi) a dva katolici (Hrvati ili Nijemci). Jednog od četvorice izabranih imenovao je karlovački veliki kapetan za vrhovnog suca na tri godine. Drugi od četvorice bio je imenovan za sudskog pisara a ostala dvojca bili su imenovani na godinu dana za suce. Nadalje, bilo je izabrano i šest asesora (prisežnika) od kojih je trojcu imenovao karlovački veliki kapetan na godinu dana. Sudbeno vijeće Gomirja predstavljalo je prvu instancu u sudbenom postupku dok je sud u Karlovcu predstavljao drugu instancu. Gomirska općina imala je i svoj pečat u kojoj se sredini nalazila ruka koja drži sablju a uz rub pečata stajao je natpis PECZAT GOMERSKI, VERBOSZKI I MORATSKI a dolje u dnu MALI I VELIKI PUK, A.D 1653. Navedeni podatak u pečatu znači da je Gomirje imalo izvjesnu općinsku samoupravu već 1653. te da je ona 1660. samo potvrđena. Uz povlasticu krajiškog statusa iz 1657. godine, gomirski je statut iz 1660. temeljni pravni dokument koji je regulirao status Gomiraca te osigurao zaštitu njihovog vjerskog i nacionalnog identiteta.
Manastir sa pilanom
U vrijeme kada su Gomirje, Vrbovsko i Moravice konačno ostvarili svoj status slobodnih krajiških sela i dobili svoj Statut, habsburški vojni topograf Martin Stier od središnjih je vojnih vlasti dobio zadatak obići čitavu Vojnu granicu te izraditi odgovarajuće vojne karte te planove ključnih vojnokrajiških utvrda. Te su karte bile sastavni dio njegova izvješća o stanju graničnih utvrda. Nakon što je u razdoblju od 1657. do 1660. godine Stier terenski obišao područje, između ostalih nastala je njegova karta Hrvatsko-primorske granice. Zahvaljujući osobnom obilasku terena Stier je bio dobro upućen u organizaciju Vojne granice kao i uopće u stanje naseljenosti pa je zelenom bojom zaokružio sve utvrde Primorske krajine (bivša Senjska kapetanija) dok je crvenkastom bojom zaokružio utvrde koje su bila sjedišta kapetanija hrvatske Vojne granice.
Sierova karta za gomirski je kraj važna iz nekoliko razloga. Na toj karti nastaloj upravo 1660. prvi puta vidimo Gomirje (na karti Gomaria) nakon što su njegovi stanovnici konačno stekli status slobodnih krajišnika. Naziv Gomirja ovdje je upotrijebljen kao skupni naziv za sva tri slobodna sela, dakle i za Vrbovsko i Moravice (Donje) odnosno Gomirsku općinu, kako je to bilo uvriježeno u svim ispravama toga vremena (natpis Moravize na karti odnosi se na Gornje odnosno Brod Moravice). Gomirska je općina 1657. imala 83 kuće s 800 muških glava, što znači da su Gomirje, Vrbovsko i Moravice bili naselja znatne veličine. Ogulin (Ogolin) je pak označen kao sjedište kapetanije. I njegovi su stanovnici u međuvremenu oslobođeni od feudalnih davanja Frankopanima. Naime, Vuk Krsto Frankopan, zbog zasluga u borbi protiv Turaka, 3. ožujka 1622. dodijelio je Ogulincima povelju kojima ih je oslobodio od svih feudalnih obaveza, čime su stekli status slobodnih krajišnika.
