Po dobrom starom običaju, krajem svake godine u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Gomirje desi se jedno putovanje edukativnog karaktera, na kojem sudjeluju članovi i rukovodstvo ali i simpatizeri društva, uglavnom svi oni koji vole putovati u dobrom društvu. A kako izreka kaže, u dobrom se društvu daleko putuje. Ove godine od 16-18.11., putovalo se u susjednu nam Mađarsku, i to u njezin glavni grad, jednu od najljepših europskih metropola Budimpeštu. Budimpešta, nekada prijestolnica daleko većeg prostora od današnje Mađarske, koja je uvelike odredila i budućnost naših prostora, grad je sa gotovo dva milijuna stanovnika, smještena na najvećoj europskoj rijeci. Nastala je spajanjem dvaju gradova Budima i Pešte koje odvaja Dunav a spajaju impozantni mostovi, kakvi se mogu vidjeti samo na najvećim svjetskim rijekama. Inače, utjecaj Mađarske i Budimpešte na ove naše prostore možda se najbolje ogleda u prolasku željeznice za koju su zaslužni upravo Mađari, koja je u naše krajeve stigla prije 150 godina i ušla u krv mnogih gomirskih familija, posebno onih u obližnjim Moravicama. Pruga koja je završavala u Rijeci, gradu koji su brojnim zgradama iz tog doba također umnogome oblikovali Mađari, u to je doba bila glavni Mađarski prozor u svijet.

Organizatori putovanja, udruge “SKD Prosvjeta” i Gomirje u srcu 1599″, potrudili su se kao i uvijek da putovanje bude dobro organizirano, ispunjeno sadržajima koji imaju jasnu poveznicu sa kulturom i tradicijom Srba gomirskog kraja, te da bude financijski prihvatljivo za učesnike što se ovaj put očitovalo u besplatnoj cijeni prijevoza autobusom za što su osigurana sredstva Primorsko goranske županije kroz projekt “Putevima identiteta – potragom za korijenima”. Da je odabir destinacije i predloženi termin putovanja bio pun pogodak, dala je naslutiti i činjenica da su mjesta u autobusu “planula” doslovno za jedno popodne, tako da je bilo poprilično onih koji su se morali zadovoljiti sa “oprostite, ali mi više namamo mjesta u autobusu, biće prilike opet pa se čujemo za drugi put!”. Naravno, dobar i brz odaziv na putovanje je dijelom zasluga i odlično odrađenih ekskurzija u prethodnim godinama, što je činjenica koja ljudima ulijeva povjerenje da ni ovaj put neće biti drugačije.

I zaista, nije bilo! Zapravo, može se reći da je ljestvica kvalitete putovanja i zadovoljstva učesnika još jednom visoko podignuta.

Na put se krenulo u 6.00 ispred škole u Gomirju, odnosno oko 40-ak minuta prije za one koji su krenuli iz Rijeke. Još pospani i ne previše pričljivi sudionici ekskurzije su se ukrcali u autobus prijevoznika Omega bus, sa kojim se već neko vrijeme razvija odlična suradnja na obostranu korist. Polako ali sigurno put je vodio preko Zagreba u smjeru graničnog prijelaza Goričan prema Mađarskoj, a dok je svitao prelijep dan putnici su se polagano budili, razmjenjivali pozdrave, a oni koji se dosad nisu poznavali su odmjeravali one sa kojima će provesti nepuna tri dana u autobusu i u posjeti stranoj zemlji. I već na samom početku pokazalo se da će najveseliji dio ekipe biti, kako je i očekivano onaj najmlađi, smješten u stražnjem dijelu autobusa. Pjesma je krenula i prije prelaska granice, a kako su se kilometri nizali bivala je sve glasnija, što čini se nimalo nije smetalo ostatak putnika u autobusu, koji su samo komentirali “ah ta mladost”, zvučeći u tim trenucima pomalo sjetno. Mladi su vrlo brzo postali nezadovoljni razglasom koji su koristili, a to je bio zvučnik mobitela na kojem su puštali omiljene hitove, te je upućen prijedlog/apel organizatorima da se iskoristi institut samodoprinosa da im se kupi zvučnik koji će zadovoljiti njihove potrebe, što je na zadovoljstvo svih u autobusu i usvojeno.

Nakon prve kraće pauze, osvježenja i zanavljanja robnih rezervi u stražnjem dijelu autobusa, vozač je bio skrenut sa autoceste kako bi se sukladno mađarskim propisima provjerila ukupna masa vozila, što je proces koji traje nekoliko minuta na prostoru jednog od odmarališta uz autocestu. No, vaganje je pokazalo da naša mlada ekipa iz stražnjeg dijela autobusa nije samo vesela i muzikalna, već je i poprilično teška. Na opće iznenađenje i nevjericu svih u autobusu, vaganje je pokazalo da je stražnja osovina autobusa preteška u odnosu na prednju, za što je po zakonima Mađarske države propisana novčana kazna od 33 eura. Nakon malog negodovanja i rasprave, vozač je zaključio da je kaznu najpametnije platiti, a iznenađenje i nevjerica su se ubrzo pretvorili u opću smijuriju i zezanje mlade ekipe na temu njihove težine. Zaključeno je da ubuduće treba paziti da pojedinci sjede na različitim stranama autobusa, kako više ne bi dolazilo do ovakvih situacija!

Zezanje je svima skratilo putovanje, i prije nego smo se okrenuli oko sebe zatekli smo se u Budimpešti. Kratki prolazak kroz Budim, izlazak na Dunav čijim prelaskom smo se našli u jednoj od najprometnijih ulica Budimpešte koja vodi ravno na jedan od glavnih gradskih trgova Trg heroja, na kojem se mnoštvo turista unatoč prohladnom vremenu divi impozantnim kipovima koji predstavljaju najznačajnije likove iz mađarske povijesti. Na trgu smo se susreli sa našim vodičima, Jugoslavom Ilanković i njezinim suprugom Dimitrijem koji su nas poveli u kratko razgledavanje samog Trga heroja. Jugoslava Ilanković inače je rodom sa Ljubošine, iz porodice Stipanović koja je odselila u Suboticu gdje se je Jugoslava i rodila, da bi se kasnije sa suprugom preselila u Budimpeštu gdje i danas žive. Profesorica je engleskog jezika i velika zaljubljenica u povijest, a istraživanje obiteljske povijesti ju je i dovelo u Gomirje, gdje se je upoznala sa članovima Prosvjete i gdje je začeta ideja o posjeti glavnom gradu Mađarske.

Nakon kratkog obilaska trga, uputili smo se prema ulici Vaci, jednoj od gradskih žila kucavica. Iz Vaci ulice smo pješice skrenuli u ulicu koja je svojim imenom  dala naslutiti čije su institucije u njoj smještene. U Srpskoj ulici, ili Szerb utca, kako joj je mađarsko ime, posjetili smo Srpski dokumentacioni centar, Crkvu sv. Đorđa i Tekelijanum ili zadužbinu Save Tekelije, velikog srpskog mecene kulture i obrazovanja Srba u Mađarskoj. O svim spomenutim institucijama, opširnije nam je govorio gospodin Milan Đurić ravnatelj Srpskog dokumentacionog centra. Sam Centar je ne preveliki prostor, što bi se očekivalo za takvu instituciju, ali je potpuno funkcionalan i što je najvažnije ispunjen životom. Imali smo priliku vidjeti mlade ljude koji se tamo sastaju, a nedugo prije našeg dolaska je postavljena i izložba koja je za temu imala srpske narodne nošnje. U blizini Centra na samo nekoliko koraka nalazi se Tekelijanum i crkva sv. Georgija, gdje nas je dočekao i dobrodošlicu zaželio sveštenik, a jedan od starijih članova zajednice govorio nam je o povijesti zajednice u Budimpešti kao i o brojnim starim nadgrobnim spomenicima premještenim za vrijeme premještanja starog srpskog groblja na Budimu.

Sam Tekelijanum je možda najimpozantnija građevina od tri spomenute, u potpunosti obnovljena a njegova ljepota se najbolje ogleda u potpuno obnovljenoj keramici Zsolnay koja blješti u njezinoj unutrašnjosti. Iako je sve što smo vidjeli izgledalo prekrasno, posao oko obnove nije i neće biti dugo dovršen, prvenstveno iz razloga što postoji puno nekretnina koje još nisu otkupljene i vraćene zajednici kako bi se barem dijelom vratio stari sjaj nekad važnog segmenta ovog prekrasnog srednjeeuropskog grada. Inače, obnovu Tekelijanuma je dijelom financirala Pokrajinska Vlada Vojvodine.

Nakon obilaska institucija srpske zajednice u Budimpešti uputili smo se prema autobusu, koji nas je nakon kraće vožnje dovezao u hotel Park Inn by Radisson u malo mirniji dio grada udaljen tri stanice metroa od strogog centra. Ilijana i Jadranka su vrlo brzo pokazale da su spremne za ovakve stvari i u budućnosti, prijavivši sve prisutne na recepciji i podijelivši ključeve od soba kako je unaprijed dogovoreno, nitko nije imao ni najmanji razlog za prigovor. Brzo smo se smjestili u sobe na zasluženi počinak, a pošto smo o detaljima slijedećeg dana bili informirani u autobusu ostalo je samo da uživamo u komforu smještaja hotela sa četiri zvjezdice.

Strah organizatora, koji se temeljio na opravdanoj bojazni da mladi neće stići na vrijeme na doručak i da bismo zbog toga morali pomicati i mjenjati raspored, rasplinuo se u prvim minutama doručka. Jedan po jedan, mladi članovi ekspedicije pojavljivali su se na doručku velikog i bogato opremljenog restorana Radisson hotela. Ne samo da nisu zakasnili, već se ispostavilo da su momci i djevojke odagnali i drugi veliki strah organizatora koji je bio vezan uz njihovo eventualno nesnalaženje po višemilijunskom gradu te bojazan od korištenja podzemne željeznice koja ima nekoliko linija. Slike koje su tijekom noći pristizale u viber grupu osnovanu radi informiranja o pojedinostima puta, pokazale su da su Budimpešta i njezina podzemna željeznica savladano gradivo, koje su mladi položili sa peticom. Jedna briga manje!

Nakon doručka krenuli smo dalje sa našim planom da doživimo Budimpeštu i njezinu okolicu na najbolji mogući način. Plan je predviđao da nedjelja bude dan za posjet Szentandreji, malom gradiću nekoliko kilometara udaljenom od Budimpešte u koji se nakon velike seoibe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem smjestilo nekoliko hiljada srpskih porodica. To što su u tom mjestu u nekoliko godina sagradili u vidu sakralnih objekata, a što je nadograđivano u stoljećima nakon toga, danas predstavlja jednu od najvećih atrakcija Mađarske, i svakako jedno od najsvetijih mjesta Srpske pravoslavne crkve u toj zemlji. Nakon malo slobodnog vremena koje je sudionicima ekskurzije omogućilo da uzduž i poprijeko obiđu prekrasne ulice tog malog baroknog gradića smještenog na desnoj obali Dunava, otvorena su nam vrata mjesta koje nemaju mnogi privilegiju vidjeti.

Ugošćeni smo u muzeju Eparhije Budimske, gdje smo uz stručno vodstvo imali priliku vidjeti eksponate stare i nekoliko stoljeća, čuti najznačajnije stvari vezane uz povijest Budimske eparhije, ali i vidjeti vezu između ove najsjevernije enklave SPC-a u Europi i Gomirja koje predstavlja njezin najzapadniji europski dio. Naime, nakon kratkog upoznavanja sa voditeljem, vrlo brzo smo uvedeni u jednu od soba muzeja u kojoj se nalazio ekran sa izmjenjujućim fotografijama na zidu. I na naše veliko iznenađenje i oduševljenje na ekranu se pojavila stara fotografija jednog sveštenika ispod koje je pisalo “Iguman Manastira Gomirje, Mitrofan Vukčević, oko 1910.g.”. Da priča bude još interesantnija, ispostavilo se da je sveštenik rođak sadašnjeg arhimandrita gomirskog manastira oca Mihajla, točnije rođeni brat Mihajlovog djeda. I neka netko nakon ovoga kaže da je naziv “Putevima identiteta- potragom za korijenima”, loše izabran naziv projekta u sklopu kojega je organiziran posjet Mađarskoj.

Nismo samo mi ti koji smo bili oduševljeni posjetom Szentandreji. Može se reći da su i domaćini uživali u našem društvu, jer dok je najveći dio autobusa odlučio razgledati grad, njegove ulice i trgovine, te naposlijetku i muzej budimske eparhije, jedan manji dio se je zaustavio u jednoj od prvih građevina u gradu, koja je sasvim slučajno bila ugostiteljski objekt, točnije kafić. I tako, riječ po riječ, pjesma po pjesma, runda po runda, gosti su domaćinima priredili pravu zabavu za sve koji su se u tim trenucima zatekli u lokalu. Nekoliko sati je proletjelo za tren u dobrom društvu, a rastanak koji je uslijedio teško je pao i gostima, ali sudeći po prometu koji je u to kratko vrijeme ostvaren i samim domaćinima, koji nemaju baš svaki dan u gostima ovako veselu ekipu sklonu postrošnji. Uglavnom, sve je dobro što se dobro svrši, a može se reći da je i ovaj dan naslućivao da će proteći u odličnom raspoloženju.

Pri povratku u hotel kratke upute, još kraći odmor i sastajanje u holu nakon sat vremena odakle smo krenuli na metro i put Dunava. Na Dunavu u to prohladno zimsko veče nestvarna gužva. Mnoštvo ljudi u dugom redu čeka na ukrcavanje na jedan od brodova kojim se polazi na sat vremena dugu turističku vožnju Dunavom. Vrijeme je bilo lijepo, a Budimpešta s vode nestvarno lijepa. Dok smo prolazili ispod mostova čija grandioznost je tek sada dolazila do punog izražaja, nizali su se prekrasni motivi grada okupanih svjetlom reflektora, među kojima posebno mjesto zauzima zgrada mađarskog Parlamenta, jednog od najvećih na svijetu.

Jedan od nekoliko kruzera koji se neprestano vrte po dunavu, primajući na svoje palube više od dvije stotine posjetitelja, prava je tvornica novca. Računica je do koje se dolazi relativno lagano kada pomnožite cijenu ulaznice i broj ljudi koji se tiskaju na brodu, a pri povratku na ukrcaj čeka nova glista od nekoliko stotina posjetitelja. Inače, sustav rezervacije i kupovine karata je organiziran online i omogućuje brz i efikasan posjet ovoj Dunavskoj atrakciji. Drugi dan je priveden kraju šetnjom do Adventa u Budimpešti, koji je otvoren upravo ovaj vikend zablistavši u punom sjaju. Rijeke ljudi koje se slijevaju centrom grada potrošačka su mašina kojoj su poduzetni mađari izložili svoju najbolju ponudu. Bilo je ponešto za svakoga, ali ponajviše za one čiji su nepci željeli kušati nešto sa blještavih štandova uz šetalište. Bilo da se radi o specijalitetima od mesa ili nekoj od tradicionalnih slastica koje se nude u ovo doba godine, svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Povlačenje u hotel bilo je samo za one starije članove ekipe dok su mladi pokazali što znači biti mlad obišavši i veliki kotač, jednu od atrakcija koja se uzdiže visoko iznad grada, ali i druge znamenitosti i ulice ove predivne metropole.

Treći dan na doručku je ipak pokazao znakove zamora materijala kod onih koji su u posljednji trenutak pristizali u restoran ali su bez obzira na sve i bez ikakvih žalopojki odradili jelo i po planu se sa koferima spustili do recepcije gdje smo se odjavili iz hotela i uputili prema autobusu. Plan koji je uključivao obilazak Državnog arhiva Mađarske je morao biti promjenjen pošto je toj instituciji trebalo više vremena da se pripremi za ovako veliku grupu posjetitelja. Brze konzultacije u autobusu i aklamacijom prihvaćen prijedlog da se obiđe Budimski dio grada i šoping centar smješten u blizini zapadnog željezničkog kolodvora, te polazak prema starom gradu Budimu u kojem je svojevremeno obitavala i čuvena austijska princeza Sisi.

Dan je bio sunčan i Budim je vrvio turistima, koji su uporno i pomalo smješno tražili najbolje mjesto za selfie, a bogami ni naša ekipa nije odolila dizanju mobitela u zrak i namještanju lica u položaj koji najbolje oslikava svu našu “unutarnju” ljepotu! Možda najveći dio uspomena u vidu fotografija je i ponesen sa ovog utvrđenog grada sa kojeg puca prekrasan pogled na Dunav i na Peštu. Vrijeme je brzo proletjelo, oni snalažljiviji i željniji kulturnog uzdizanja posjetili su i jedan od muzeja smještenih na Budimu, dok je ostatak ekipe obišavši tvrđavu i prisustvovavši smjeni straže pred palačom predsjednika Viktora Orbana sišao do autobusa koji je čekao da nas odveze do malo šopinga prije povratka. A tu smo imali priliku ispuniti obećanje dano stražnjem dijelu busa u vidu bluetooth zvučnika za probe folklora i folklorne nastupe, koji je kako je i planirano kupljen samodoprinosom putnika u autobusu uz ostatak iznosa koji su podmirili Anđelka Mamula i DVD Gomirje.

A put natrag, što reći, baš kao klasični put natrag. Nakon pozdrava sa našim domaćinima Jugoslavom i Dimitrijem, potrpali smo se u bus i zabava je mogla početi. Zvučnik se je pokazao kao odlična kupnja. Uz male nesuglasice oko DJ pozicije i odabira repertoara, vrlo brzo smo došli do stanja u kojem se više nitko na ništa nije ljutio, zahvaljujući naravno “zalihama” koje su očigledno brižno obnavljane u prostoru stražnjeg dijela autobusa. I onda se je desio trenutak u kojem se je pokazalo kako smo ekipa koja vrlo brzo uči na greškama. Pri povratku su nas ponovno pokušali zaskočiti “strašni” mađarski propisi koji reguliraju težinu vozila na prometnicama. Ali ne, ne, nismo se dali smesti. Netko je iz prednjeg dijela autobusa, primjetivši da smo ponovno preusmjereni na odmorište na vagu, povikao “vaga, brzo, Matias, Mateo.. dolazite naprijed!”. Dečki su skočili i dotrčali u prednji dio do vozača prije nego što je autobus dotaknuo vagu, trenutak iščekivanja i… zeleno svijetlo na semaforu. Težina je bila pravilno raspoređena. Teško je opisati smijeh i oduševljenje koji su u tom trenutku zavladali u autobusu. Baš to je trebalo za kraj putovanja, anegdota po kojoj ćemo ga pamtiti.